Kaos na aerodrom i kako sam ostala bez kofera
2012 bila je godina kada sam se prvi puta susrela sa Tanzanijom. Odlučila sam mjesec dana provesti u toj zemlji volontirajući u jednom afričkom sirotištu a ostatak vremena proputovati malo i skočiti na Zanzibar! Za mene je to bilo prvo veliko putovanje, prvi let avionom, prvi doticaj sa drugom kulturom.
Navedeno putovanje me toliko obilježilo i na mene ostavilo neopisivi dojam da sam poželjela svom tadašnjem dečku a sadašnjem mužu pokazati pravu Afriku! Godinama sam mu prepričavala svoje doživljaje i pokušala prenijeti emocije koje sam tamo osjetila, ali jedini ispravan način da i on sam osjeti „vibru Afrike“ je bio taj da skupa putujemo ondje! I tako je dogovor pao, da ćemo u siječnju 2015. posjetiti Tanzaniju i Zanzibar! Pošto mi tada pisanje bloga nije bilo niti u peti kako bi rekli, pokušati ću sada dočarati kako je izgledalo naše putovanje!
Uzeli smo karte preko Venecije za Istanbul i Istanbul Dar Es Saalam ( obalni grad u Tanzaniji ). Pošto sam ja već imala neko iskustvo o putovanju Tanzanijom slaganje programa za mene je bio pravi užitak! Plan je bio sljedeći: nakon slijetanja u Dar odlazimo njihovom lokalnom avio kompanijom za Kilimanjaro tamo odrađujemo safari i vraćamo se istom kompanijom za Dar i preko Dara brodom za Zanzibar. Plan je bio tu naravno ali po planu se ništa nije odvijalo!
Ali ajmo od početka! U Zagrebu smo se dogovorili kako bi bilo lijepo da nas je više na tom putovanju i smišljali koga bi mogli pozvati da nam se pridruži. Jer… nije lako skupiti ekipu pogotovo za daleko putovanje! Sjetili smo se našeg prijatelja Marka kojeg smo upoznali na našem putovanju Tajlandom. Marko je bez oklijevanja pristao i dogovor je pao. Također na putovanju nam se trebala pridružiti i moja poznanica koja je spletom okolnosti kartu kupila ali putovanje nikada nije započela. Tjedan dana prije putovanja bilo nas je troje ( umjesto dogovorenih četvero ) ali se Marko snašao i pozvao svoju prijateljicu da nam se pridruži i ona je pristala. Slijedilo je klasično upoznavanje 3 dana prije puta gdje smo trebali dogovoriti sitne detalje oko samog putovanja.
Dakle ta navedena prijateljica Irena je kupila kartu iz Budimpešte a mi iz Venecije i svi smo se trebali naći u Istanbulu! Naravno da me Irena pitala što ako se nešto dogodi i ne uspijemo se naći u Istanbulu ( misleći pritom što ako će nekome let kasniti ? ). Ja sam joj pametno odgovorila, ma neee zakaj bi se to dogodilo? Vidimo se u Istanbulu! O kako sam u krivu bila. I tu počinje naša avantura!
Dakle sjeli smo u Veneciji u avion Turkish Airlinesa, let je trebao trajati 2 i nešto sitno sata, imali smo 2 sata do poveznog leta na aerodromu i sve se činilo idealnim. Let je bio ugodan i taman što smo trebali sletjeti u Istanbul primijetili smo kako se avion ponovo diže! Ok…nema veze, vjerojatno ćemo sada sletjeti iz drugog pokušaja, ali nismo! Ni iz trećeg, niti iz petog… Ljudi moji deset sam ih nabrojala DESET pokušaja slijetanja… Kaos živi, nismo imali pojma što se događa osim da ćemo gotovo sigurno zakasniti na naš let za Afriku! Ili nećemo izaći živi. Uglavnom taj kaos oko slijetanja je trajao nekih 2 sata, umjesto dva sata do Istanbula nama je trebalo četiri sata. O slomovima živaca koje sam doživjela u avionu neću ni govoriti. Na letu smo upoznali stjuarda koji je porijeklom Crnogorac i nabadao ja malo naš jezik, kada sam već bila očajna i u svojoj glavi razmišljala da nam se sigurno ali sigurno ne može otvoriti stajni trap ( kotači na avionu ) upitala sam ga gotovo na rubu suza što se događa a kada mi je odgovorio: „ Života mi ne znam „ pretrnula sam i uzela dvije tablete za smirenje, usput govoreći Vladi da ako živi sletimo ne idem u nikakvu Afriku nego se busom vraćam u Hrvatsku!
Ok….sletjeli smo, živi smo. Vjerujete slijetanje je bilo kaos, vani je bilo takvo nevrijeme, vjetar je luđački puhao i nije ni čudo da smo toliko kružili iznad aerodroma čekajući pogodan trenutak čitaj vjetar za slijetanje! Ali dobro bar smo sletjeli i kada sam malo došla sebi još u avionu pogledam kroz prozor i ugledam avion u kojem smo trebali biti mi kako uzlijeće! Prvo što mi je palo na pamet bilo je AJME IRENA! Sama! U Africi….
Iskrcali smo se iz avion, onako izgubljeni i sa mišlju što sada? Brzo su nas okupili i rekli da pođemo za njima kako bi dogovorili detalje, tj. kako bi nam avio kompanija dodijelila smještaj za tu noć i prebacila nas na sutrašnji let… Da se razumijemo stara je godina 31.12. mi na aerodromu, čekamo naš red za razgovor sa osobljem… Razgovor nije prošao baš glatko, naime kao što sam već spomenula mi smo imali let za Dar Es Saalam obalni grad u Tanzaniji, od tamo smo trebali sa njihovom domaćom linijom letjeti na aerodrom Kilimanjaro. Dakle izgubili smo i taj domaći let sa kojim smo trebali letjeti. Najveći problem kod osoblja Turkish Airlinesa je bio taj što su svi jako slabo pričali Engleski, nakon izgubljenih dva sata u pokušaju objašnjavanja naše situacije napokon je došao netko tko nas razumije. Zahtijevala sam da nam nekako kompenziraju taj let u Africi koji smo izgubili a oni su rekli da nema problema, da oni imaju direktan let za Kilimanjaro. Odlično to nam paše idealno sve smo dogovorili i krenuli su nam mijenjati karte! Odjednom sam se sjetila i napomenula im 10 puta za prtljagu, molim Vas imajte na umu da više ne letimo u Dar i da nam promijenite prtljagu na Kilimanjaro. Rekli su da nema problema i da je već sve napravljeno te da ne brinemo… Mene je nešto kopkalo te sam im opet ponovila pa je Vlado rekao ok shvatili su te…Vjerujte mi NISU!
Nakon sveopćeg kaosa na aerodromu napokon nas smještaju u autobus i voze prema hotelu u kojem ćemo noćiti do sutra. Hotel je solidan a organizirali su nam i večeru, doručak te ručak idući dan! Taman smo stigli u predvorje hotela oko 23:30 jeeee, još malo je Nova godina. I tako smo ju dočekali sa pivom u ruci u nekom hotelu u Istanbulu, iako ne djeluje kao Nova godina za pamćenje nama je nekako bila! Idući smo dan malo razgledali Istanbul ( barem neka korist od kašnjenja aviona ) i kasnije se uputili prema aerodromu na naš let za Kilimanjaro! E da i Irena se javila, snašla se nekako nismo ni sumnjali u nju!
I tako smo se ukrcali na let koji je bio iznenađujuće miran, s obzirom da Vlado ima izraziti strah od letenja popio je „malo„ vina na letu kako bi se opustio…Malo vina je ubrzo prešlo u malo više vina, ali srećom sletili smo brzo!
Kilimanjaro aerodrom je jako mali aerodrom, mi smo bili jedini let koji je sletio u to gluho doba noći, cca 2 sata ujutro, brzo su nam pregledali putovnice, mene izbolo par komaraca ( odmah sam pomislila evo nisam pošteno ni sletjela a već ću dobiti malariju ) i krenuli smo dočekati našu prtljagu!
I evo nas stojimo pokraj onoga što se vrti za prtljagu, već šesti krug a naših kofera ni na vidiku. Mora da se šale sa nama, još jedan krug i ništa….. To je to kraj, smak svijeta, katastrofa, noćna mora NEMA KOFERA! Ne, nisam ponijela rezervnu odjeću u ručni kofer, ali da stavila sam sve gadgete u ručnu prtljagu i punjače za mobitele i razna čuda! Ok imam punjač za mob ali nemam gaće, ko ga šljivi!
Vladi je smiješno što nema prtljage, hm zanima me da li će mu ujutro bit smiješno? Trenutno vino progovara iz njega! A meni je kroz glavu prošlo 100 pitanja! Gdje je prtljaga? Hoće li je ikada pronaći? Kako ću pobogu bez gaća usred Kilimanjara? Ali tada sam još bila nadobudna i vjerovala kako ćemo SIGURNO sutra dobiti prtljagu! O kako sam se prevarila! Kakva dobrodošlica, ali HEJ u Africi smo, u nekom novom potpuno drugačijem svemiru i treba se hrabro nositi sa situacijom!
E sad nas troje putnika sjelo je onako jadno i pokunjeno na neko stepenište na aerodromu. Odmah su nas opkolili taxisti i nudili prijevoz za Moshi – grad u kojem imamo rezerviran hostel, da će nas voziti. Cijena je kod svih ista 50 USD. Prvo se nismo dali i pokušavali smo sniziti cijenu ali nakon što su nam objasnili da je cijena fiksna i da slobodno možemo sjediti tu na aerodromu do jutra odlučili smo popustiti I dogovorili smo prijevoz do Moshia! I tako mi se vozimo prema Moshiju, vani je mrkli mrak, negdje oko 3 ujutro. Vozač ne zna gdje je naš smještaj, ja ponovo vadim papir i čitko mu prezentiram koja je adresa, ali ne, ništa, čovjek pojma nema! Odvede nas u neku mračnu uličicu i kaže evo nas, tu ste, Vlado spava u autu… Marko i ja izlazimo iz auta, vozač zvoni na vrata, silaze dva lika u pidžamama i ja im čitam adresu smještaja, oni govore eee nije to to, ali nema veze dođite gore prespavati! Marko i ja samo smo se nijemo pogledali, odjednom vozač taxija govori : brzo, svi u auto, znači meni puls na 150, ulazimo u auto, on nas zaključava okreće se i kaže: dolaze neki sumnjivi tipovi tamo iz onog smjera, bijelci su im prava meta za pljačku! Super dobrodošlica! Ok, i dalje sjedimo u autu ne znamo gdje nam je smještaj, ljubazno smo odbili onu dvojicu koji su ponudili da spavamo kod njih i krećemo u pronalazak našeg hostela! I napokon evo ga, Irena nas čeka ispred vrata i govori jao hvala Bogu da ste stigli napokon pa ovo je kaos! I je kaos, ovo je AFRIKA!
Na brzinu smo se ispričali što se kome dogodilo putem i otišli u svoje sobe na spavanje. Pokušavam Vladi objasniti scenu od maloprije gdje smo potencijalno mogli biti opljačkani, a on mi lagano odbrusi: gdje si me to dovela, ti i tvoja Afrika! Sutra je novi dan, možda će biti bolje volje ujutro, za prtljagu i dalje nije pretjerano zainteresiran! Dan bez kofera prvi.
Moshi gradić podno Kilimanjara
Moshi je zapravo maleni gradić koji i nije pretjerano zanimljiv turistima. Zanimljiv je utoliko jer iz njega kreću ture na Kilimanjaro. Mi smo ga odabrali kao usputnu postaju prema našem domaćinu Tom Tomu koji živi u nacionalnom parku Ngorogoro! Plan je bio da noćimo 2 noći u Moshiju, odradimo koji izlet, Tom nas pokupi u Moshiju smještamo se u njegovom selu obavljamo safarije i prebacimo se 7 dana na Zanzibar i to je to!
Ujutro kad smo se probudili svi smo nekako bili bolje volje, ne kažu uzalud: „po jutru se dan prepoznaje“ U našem hostelu smo upoznali simpatičnog lokalca Mossesa koji nas je odmah ponudio sa pravom Afričkom kavom da malo razbistrimo glavu! Hostel je zapravo veoma zanimljiv, ima par soba sa vlastitim kupaonicama i užasno fora dvorište u kojem je veliki stol za druženje i ispijanje kava. Ujutro svi sjedaju za taj stol, razgovaraju, upoznaju se. Većina ekipe koja se smjestila u ovaj hostel ili volontira ili je došla popet se na Kilimanjaro. Svi smo nekako različiti ali ipak tako slični, veže nas sve ista stvar! Veže nas Afrika! Ja odmah uzimam mobitel u ruke i krećem u potragu za koferima, nitko ništa ne zna, zovem 5 brojeva, javit će mi kao ako lociraju kofer! Vlado me tješi: pa neće ti valjda to što nemaš kofer pokvariti ovo putovanje u Afriku? Da Vlado, neće ali to što nemam ni gaće možda hoće…Hahaha šalu na stranu, grozno je zapravo kada ostanete bez kofera pogotovo na takvoj nekoj destinaciji gdje doslovno nemate što za kupiti!
I eto nas, nakon kave odlučujemo kako bi bilo najbolje malo prošetati po Moshiju, po mogućnosti pronaći gdje da kupim potrebne stvari koje su mi najhitnije. A za sutradan ostavljamo izlete. Kao što sam rekla Moshi nije ništa posebno, maleni simpatični gradić upitne sigurnosti, pogotovo za nas bijelce!
Mosses nam daje upute kako doći do njihove tržnice jer on misli da ću tamo jedino pronaći gaće 😚( ovaj post se pretvorio u moju potragu za gaćama ) a i Vladinu! Prvo sam na nekom štandu uzela one afričke lude hlače jer to sam jedino mogla izabrati. Onda smo kupili par komada reklamnih majici sa motivom Kilimanjara. E sad, tražimo donje rublje i to je problem jer nas apsolutno nitko ne razumije što ih pitamo.. I onda sam se sjetila, kao svjetlo na kraju tunela… Sjetila sam se da kada sam volontirala u sirotištu gače su zvali chupi, da ste vi vidjeli te reakcije kada sam rekla da želim “chupi”! Prvo su me gledali sa nevjericom, pa ih je malo sram, pa se opale smijuljiti i gurkaju jedni druge usput govoreći nešto na Swahiliju, očito im nije jasno zašto bjelkinja kupuje gače na njihovoj tržnici!
I napokon, odvede me žena do velike crne vreće pokaže rukom i kaže – chupi… Da, žensko donje rublje je sakriveno u crnim vrećama dok muško donje rublje je izloženo na štandovima. Napokon imamo sve što nam treba, za izdržati još jedan dan bez kofera!
Dan se bližio kraju pa smo se ušuljali u sigurnost hostela i popili pivo u miru, malo smo i popričali sa Mossesom koji nam je rekao da se jako pazimo kada izlazimo navečer u grad. Ako već želimo izaći u grad navečer sami, to nije problem dok god kod sebe nemamo mobitel ili bilo što što bi lopovima skrenulo pažnju na nas. Dan bez kofera drugi.
Plantaža kave i vodopad Materoni
Ispijamo brzinsku kavu jer danas nas očekuje uzbudljiv dan. Posjećujemo plantažu kave i vodopad Materoni. Dok se vozimo u autu promatram kroz prozor prizore koji svakako odaju dojam da smo negdje daleko. Plantaže banana, raznorazne biljke, skromne kučice…. Atmosfera je vesela i svi jedva čekamo posjet plantaži kave. U Tanzaniji se proizvode dvije vrste kave Robusta i Arabica, zapravo su Arabicu u Tanzaniju donijeli Njemački misionari iz Etiopije i jedno stablo kave daje do 3 kilograma kave! Prvo su nam demonstrirali kako se prži kava, stavili su zrnca u poseban lonac i na vatri ju prepržili. Kada je cijeli proces bio gotov naravno probali smo kavu koja je zapravo bila izvrsna. Ima jedna anegdota vezana za kavu a koju su nam ispričali naši vodiči. Naime još u vrijeme kada nisu znali što je kava, seljani su primijetili kako koze svakog dana brste bobice sa stabla kave. Kasnije kada bi se koze najele bobica postale su življe, nisu spavale, jer naravno najele su se kofeina. Tu su došli do zaključka da zapravo ima nešto u tim bobicama što bi im moglo koristiti i tako su zapravo otkrili kavu!
Nakon što smo ispili izvrsnu kavicu, uputili smo se prema vodopadu Materoni. Do navedenog vodopada nije baš lako doći, puteljak vodi kroz šumu, nekih cca sat vremena pješke. Ja sam svakih 10 minuta pitala jesmo li blizu i koliko još imamo. Čak sam u jednom trenutku pomislila da li nam je ovo uopće trebalo i onda sam ubrzo začula šum vodopada! Kada smo se približili ispred nas je bio poprilično visok vodopad i malo jezerce. Tamo su se neka lokalna djeca kupala pa su im se naši dečki odlučili pridružiti da se malo rashlade a mi cure smo ih fotkale. Usput smo im podijelili malo čipsa koji smo ponijeli sa sobom i zapjevali svi zajedno pjesmicu Hakuna Matata! Bilo je zanimljivo ali dan se polako bližio kraju a mi imamo sat vremena pješke do auta pa smo lagano krenuli nazad. U hostel smo stigli već pred lagani sumrak. Opet smo ritualno sjeli za stol gdje su se već skupili ljudi sa različitih strana svijeta, naručili pivo i prokomentirali današnji dan. Odlučili smo malo prošetati Moshijem u večernjim satima, pojeli smo na ulici neke goveđe ražnjiće sjeli na još jedno pivo da zaključimo ovaj dan! Sutra nas čeka velika avantura a čak sam malo i potisnula pomisao da sam i dalje bez kofera! Ma pronaći ću ja njega makar okrenula pola Tanzanije. Dan bez kofera treći.
Na putu za Ngorogoro
Ok imamo dobru vijest, koferi su locirani! Dakle kofere sam osobno uspjela locirati i to nakon pedesetak okrenutih brojeva telefona, sedam slomova živaca i šest operatera koje jedva nabadaju engleski. Zante gdje su? U Dar Es Saalamu, obalnom Afričkom gradu udaljenom od naše trenutne lokacije cca 800 km. Barem znamo gdje su, iako me operaterka iz“ lost and found“ ureda pokušala uvjeriti da je jedini način da dođemo do svojih kofera taj da ih osobno preuzmemo u Daru. Moooolim, pa jesi li ti ženo pri sebi? Nazvala sam ponovo Turkish airlines i objasnila im da sam locirala kofer i da se oni sada kako god znaju i umiju pobrinu da koferi čitavi stignu do nas! Dala sam im trenutnu adresu iz Moshija a Mosses nam je obećao javiti kada koferi stignu!
Opraštamo se sa Moshijem gdje nas u svom terencu čeka naš dragi Tom Tom. Tom je svećenik Hrvat koji već godinama živi u Tanzaniji, on nas je odlučio ugostiti u malenom selu NainokaNoka koje se nalazi uz nacionalni park Ngorogoro. Htjeli smo iskusiti onaj istinski pravi život Masaia i znala sam da je upravo Tom idealna osoba koja će nam omogućiti da pobliže upoznamo ta prekrasna plemena i njihove običaje. Tom živi već dugi niz godina sa plemenima Masai i jako se veselimo što ćemo neko vrijeme biti njegovi gosti! Utrpali smo se svi u auto, neki sa koferima ali većina bez. Krenuli smo lagano kroz Arushu prema nacionalnom parku. Usput smo imali nekoliko stajanja i to ponajviše zato kako bi se opskrbili namirnicama za naš boravak kod Toma. Ja sam iz Zagreba ponijela pršut i još neke sitnice za Toma pa smo se cijelim putem zezali kako već vjerojatno neko na aerodromu u Daru tamani taj pršut! Prvo smo zastali na tržnici, Tom nas je ostavio u autu a Irena i Marko su otišli pomoć Tomu. U sekundi je naš auto opkolilo dvadesetak domaćina koji su prodavali raznovrstan nakit, neki su bili poprilično naporni a moj level stresa je lagano rastao. Toma nema ni na vidiku, Vlado i ja u autu opkoljeni sa 20 tak ne baš ljubaznih domaćina koji pokušavaju izvući iz nas par dolara. Majke mi u tom trenu bi im dala novce samo da se maknu i prestanu mi nabijati stres. Zapravo nije bilo toliko strašno stresno koliko je bio jedan naporni pojedinac koji nije izgledao baš čisto. On je bio najnaporniji u pokušaju da nam uvali nakit, derao se, gurao ostale, imao je neki baš ludi pogled ( kao da je na nekim opijatima ) izgledao je dosta agresivno i jedva sam čekala da stigne Tom i da krenemo dalje. Tom je to lako riješio, viknuo im je nešto na Swahiliju i svi su se brzo razišli! Idemo dalje, nakon kratke voženje stajemo u gradić Karatu to je zapravo zadnji grad prije ulaska u Nacionalni park, kupujemo par sitnica po dućanima i krećemo dalje! Gajba pive je već utovarena, ipak treba prije spavanja svakome po jedna za lak san.
Približavamo se nacionalnom parku Ngorogoro na samom ulazu u park dočekuju nas majmuni da nam požele dobrodošlicu, razmišljam koje ćemo još životinje srest putem do Toma s obzirom da živi na rubu kratere i kaže da mu zebre pasu travu u dvorištu. Vozimo se po krateru i vegetacije se mijenja a Tom nam onako usput govori kako u kući gdje živi nema struje ni tople vode ali da mobitele možemo puniti kod Masaia jer jedna kuća ima solarne panele. Ma dobro struja i voda sad nisu bitni jer smo očarani prirodom, glavno da imamo di punit mob a za kupanje ćemo se već nekako snaći.
U Ngorogoru nije toplo, pošto se radi o određenoj nadmorskoj visini temperatura po noći zna biti i desetak stupnjeva. Sve bi to bilo prihvatljivo ali mi i dalje nemamo svoje kofere. Vozeći se prema Tomovoj kući on nam govori da je sigurno par minuta prije nego ćemo mi proći autom ovuda prošao slon, vidi po tragovima kaže, a što ako napadne auto da li je to moguće? Kaže da je moguće ali vrlo rijetko ali da nam u tom slučaju preostaje gas pa u rikverc… Ok previše uzbuđenja za jedan dan, svi jedva čekamo smjestiti se i krenuti u avanturu doživljavanja prave Afrike!
Tomova kuća nalazi se na malom brdašcu okružena kućicama od Masaia. Masai su vitki i izuzetno visoki, što ih razlikuje od svih plemena u Africi i jako su prepoznatljivi. Žive u zajednici, a poglavica je najstariji član porodice. Kućice su im napravljene od pruća, blata i kravljih balega, sve kuće su iste i nijedna nema prozore, osim ulaznih vrata i jednog malog otvora za izlazak dima iz kuće.
Ispred Tomove kuće svi nas sa nestrpljenjem očekuju, tu su tri djevojke, nekoliko djece koja trčkaraju okolo i par muškaraca, pozdravljamo se sa svima a ručak nas već čeka. „ Niema“ djevojka koja kuha za Toma nam je pripremila ručak, jako je draga a poslije ćemo saznati njenu gorku sudbinu! Kao i sudbinu ostalih djevojaka iz sela koje smo upoznali na našem putovanju. Priče nisu nimalo lijepe, zanimljivo je kako te Afrika uvuče u taj svoj svijet, pomalo okrutan, a s druge strane tako stvaran, zanimljiv i potpuno nepoznat nama Europljanima. Upravo zbog toga mi je drago što smo uspjeli doživjeti Afriku, pravu Afriku, ne kao obični turisti koji će proći safarijem pogledati životinje i reći evo nas bili smo u Africi. Mi smo upoznali ljude, upoznali smo njihov život, njihove tuge i mračne tajne, njihove nade i snove koji možda nikada neće bit ostvareni. Ali mi smo ih poslušali, ohrabrili ih i dali im neku nadu…
U Tomovoj kući uvijek je nekako veselo, brzo je pala noć pa smo se okupljeni uz lampion družili a susjedi Masai su samo pristizali, jedan za drugim. Prvo bi lagano pokucali dok ne bi dobili Tomovo odobrenje da uđu, htjeli su se malo podružiti i provjeriti tko je to stigao u selo. Nakon kratkog razgovora odlazimo u sobe za spavanje, super nemam pidžamu! Dan bez kofera četvrti.
U prostranstvima Ngorogora
Ujutro smo se dosta rano probudili, kiša je pljuštala, Niema veselo pjeva u kuhinji a Vlado nam je zadužen da samelje svježu kavu u prefora starinskom mlincu za kavu. To je bio naš mali ritual, on melje kavu, Niema sprema doručak, ostala ekipa zuji. Za danas nismo planirali ništa posebno, voljeli bi prošetati selom kako bi ga bolje upoznali, vidjeli pravi život lokalaca i malo se upoznali sa njihovom kulturom. Tako je i bilo, selo je prekrasno, žirafe uokolo slobodno šeću a vesela Masai dječica trčkaraju i radoznalo nas promatraju. Ovdje sam podijelila prvu turu lizalica koje su srećom ostale u ručnoj prtljazi. Jedna zanimljivost koji bih voljela spomenuti je ta da kad te mali klinci ugledaju polagano i sramežljivo prvo dođu do tebe, zatim sagnu glavicu. U prvi mah nisam znala što trebam napraviti ali mi je onda jedna Masajka rekla da je to njihov način pozdrava i poštovanja, kada oni sagnu glavicu ti ih moraš pomilovati, i takom redom. Njih desetak koliko ih se okupilo oko nas.
Jesam li spomenula da u kuću u kojoj spavamo nema struje? Što sada, gdje puniti mobitele, fotiće i ostala čuda tehnike? Zabrinuto smo pitali Toma što da radimo, a on se samo nasmijao i rekao: u Africi ste, zaboravite mobitele hahahaha. Šalio se, odmah je nazvao svog prijatelja Masaia koji na krovu kuće ima kolektore i rekao da će „ neki bijelci „ doć napuniti mobitele! Približavajući se kućici gdje trebamo puniti svoje dragocjene uređaju začuli smo neodoljivo vriskanje, smijeh i ciku a kad ono mali Masaiji gledaju borilački film na malom starom TV-u. Takvu sreću i usklike rijetko gdje sam mogla primijetiti. Malo smo ih promatrali, uživljeni u film su oponašali borbu i umirali od smijeha, koliko malo je za sreću zaista potrebno? U Africi jako malo…. Ok, mobiteli su na sigurnom a mi se vraćamo u našu bazu na još jedno noćno druženje uz svijetlo fenjera. Sigurna sam da ćemo opet čut zanimljive priče Masai plemena i ne mogu dočekati! Otvaramo svatko svoje pivo Kilimanjaro a gosti polagano pristižu, pretvorili smo se u „uši „ dok upijamo nevjerojatne priče Masai ljudi, pitam se jesam li stvarno ovdje? Smijeh odjekuje u našem toplom privremenom domu, noće se već debelo spustila, a sutra nas čeka nova avantura – safari kroz Ngorogoro! Dan bez kofera peti.
Safari,safari
Jutro je, uzbuđenje na vrhuncu jer danas krećemo na veliku avanturu, safari po Ngorogoro krateru!
Utrpali smo se u džip, Tom je sjeo na mjesto vozača i krećemo!! Usput nas je Tom pitao: „ Hej želite li prvo vidjeti gdje bogataši noće?“ Pa hajmo, zašto ne, možda nam udjele i lunch pakete kaže Tom, i svi prasnemo u smijeh. Krenuli smo tako prema Sereni Lodge, luksuznom kampu usred Ngorogora iz kojeg puca nevjerojatan pogled na krater! Tom već zna svu ekipu tamo, pa već u prvoj sekundi pijemo kavu i vode nas u razgledavanje! Serena je zbilja očaravajuća, od samog predvorja, recepcije, dvorišta, vanjskog bazena – gledam okolo i u sebi se kunem da se jedan dan vraćam upravo u ovaj kamp ma koliko god on koštao. Za sad sam sretna i sa našim skromnim smještajem i njegovom toplinom koju niti jedan luksuzni kamp ne može zamijeniti!
Tom nam pokazuje pogled u krater i namiguje govoreći da su lunch paketi gotovi i da smo sada spremni krenuti u safari avanturu! Vozimo puteljkom i odjednom stižemo na ogromnu čistinu, zebre, gnuovi svuda oko nas, tražimo lavove – navodno su viđeni nešto niže pa i mi krećemo prema tom mjestu! I evo ih, njegovo veličanstvo lav, dobro ajde lavica je, nama svejedno! S obzirom da je ovo za mene bio drugi safari u životu, moram ipak priznati da nisam bila tako jako uzbuđena kao prvi put, sve se uglavnom svodi na isto, ganjate da vidite najzanimljivije životinje tj. „big five“. Velika afrička petorica naziv je za pet velikih afričkih životinja. To su lav, afrički slon, afrički bivol, leopard i crni nosorog. Pojam potječe iz lovstva i odnosi se na pet afričkih životinja, koje je najteže uloviti lovom pješice. Izabrani su i po kriteriju opasnosti lova. S vremenom su ovaj pojam usvojili i turoperatori u marketinške svrhe.
Nakon što smo se pobliže upoznali sa lavovima, krećemo dalje u potragu! Vozeći se tako kraterom odjednom nam vozač džipa iz drugog smjera krene nešto gestikulirati…Kada je Tom stao i porazgovarao sa njim na Swahiliju, okrenuo se prema nama i rekao: imamo problem! Kakav sad problem, usred safarija smo, nemoj mi samo probleme spominjat.
Kaže Tom da nam se odvojila rezervna guma sa džipa i visi i da trebamo izaći van i to popraviti! Tko će van, lavovi su par sto metara od nas? Raspored je bio sljedeći, Vlado na krov, Tom i još jedan pomagač van i pričvršćuju gumu.. Obavili smo to brzinom munje, i taman što smo krenuli dalje primjećujemo skupinu lavica kako odmara u grmlju. Mislim da je dovoljno reći da smo dobro prošli!
Jeste li znali da su Masai plemena u svakodnevnim susretima sa opasnim životinjama? Prolaze pored lavova i slonova kao i mi pored mica mace! Oni su na to navikli i ne boje se ni malo.
Safari smo zaokružili ručkom i krenuli prema našoj bazi jer sutra nas čeka još jedna avantura! Ispred našeg privremenog doma Niema veselo pjeva i slaže nam odjeću koju je za vrijeme našeg odsustva oprala i osušila. Nitko joj ništa nije rekao, nitko je ništa nije pitao, eto to je Afrika! Zahvaljujemo joj do neba, a ona ponizno i zahvalno sa najvećim osmjehom na svijetu govori da njoj to nije problem, već je i večeru spremila. Pitam se, čime smo mi to zaslužili, osvrćem se oko sebe i još jednom uviđam kako smo u raju, udišem sviježi zrak Afričke divljine, djeca okolo veselo trčkaraju, oči se pune suzama jer…Još kratko smo ovdje a toliko emocija, toliko uzbuđenja! Razmišljam o tome kako smo se spojili sa Tom Tomom koji nam je omogućio da sve ovo doživimo, a u sebi razmišljam… Neki ljudi moraju se sresti, jer to je jednostavno tako, sudbine ih spoje. Dan bez kofera šesti.
Kako su nađeni koferi i kako je Vlado jedini vidio leoparda
Jutro je, zvoni mi mobitel, javljaju da su koferi nađeni i da su upućeni na adresu u Moshi sa koje smo mi već otišli. Još jedna zavrzlama ali ako smo sve ovo do sada prošli, možemo i ovo riješiti. Zovem odmah našeg prijatelja Mosesas u čiji hostel su nam stigli koferi i on govori da će ih već danas sa džipovima koji voze ljude na safari dopremiti prema nama! Dogovor je bio da ih dopreme do jednog punkta gdje će ih Vlado i Tom pokupiti!
Mi ostali smo malo švrljali po selu dok su Tom i Vlado otišli po kofere, izgaram od želje da ponovo ugledam svoju odjeću ?. Napokon su se vratili i vlado nam govori: vidjeli smo ga, vidjeli smo leoparda! Zamislite, leopard je bio 2 metra od njihovog džipa i čak ga nisu uspjeli ni dobro uhvatiti mobitelom jer je brzo pobjegao u žbunje! Vlado je jedini vidio pet, od pet!
Malo razočarenje što ga i ja nisam vidjela razbija Tom sa svojim prijedlogom da krenemo džipom prema Serengeti nacionalnom parku, gdje ćemo vidjeti žirafe i posjetiti njegovog prijatelja misionara iz Poljske. Također idemo pogledati jezero Empakaai i aktivni vulkan Ol Doinyo Lengai!
Inače na ovom jezeru možete vidjeti flamingose, ali mi nismo vidjeli niti jednoga! Ali zato smo vidjeli mnoštvo žirafa, najveće oduševljenje izazvalo je kada smo izašli iz džipova i slikali se okruženi divljim žirafama!
Odjednom se ispred nas ukazao njegovo veličanstvo vulkan! Takvu prirodu i ljepotu rijetko gdje ćete susresti. A cijelo vrijeme nailazite na pre simpatična Masai sela, u takvo jedno smo i stali. Naime Tom je najavio naš dolazak, pa su njemu u čast ispekli kozu. Začas su nas potrpali u jednu od svojih kućica, i servirali nam kozu. Moraš uzeti barem komadić da se domaćin ne uvrijedi, svi glođemo, šutimo i gledamo se! Zahvaljujemo im na ručku, a oni trče oko nas i pitaju što želimo popiti! Za čas od nekuda izvlače hladne coca cole, spritove i fante. Ima dućan niže objašnjava Tom, dućan je u jednoj od kućica a ja se okrećem i ne vjerujem da tamo ima zapravo ičega! Ispred kućice se skupljaju radoznali gosti, jer ipak ne dolaze im turisti baš svaki dan u obilazak. Ja iskorištavam situaciju i dijelim preostale lizalice djeci, a kako kažu dobar glas daleko se čuje, krenu pristizati horde djece tražeći svoj primjerak. Bilo je za sve dovoljno.
Polako se pozdravljamo sa domaćinima i krećemo u našu bazu…Sad se pomalo veselim koferu i saznanju da unutra imam jedan pršut, poklon za Toma, i nekoliko konzerva rio mare salate! Malo mi je dojadila ova hrana! A večeras nas čeka odluka kako sutra do trajekta za Zanzibar! Da li noćiti u Dar Es Saalamu ( kojeg bi voljeli izbjeći ) ili nekako stići ravno do trajekta pa na Zanzibar?
Nakon što smo stigli krenule su kalkulacije kako do Zanzibara, let iz Arushe je preskup, bus je ok opcija ali vozi više od 10 sati i u tom slučaju moramo spavati u Daru! Nakon kratko vijećanja pada mi suluda ideja na pamet! Ajmo taxijem!
Pitam Toma da li je moguće unajmiti nekoga tko će nas odvesti do Dara kako bi stigli na zadnji trajekt koji je u 16h! Tom se češka po glavi, i govori sve je moguće – koliko mislite to platiti? Na brzinu kalkuliramo i dolazimo do zaključka da smo spremni dati svaki oko 120 dolara ( nas je 4 ) ali nam je prijatelj u Moshiju i ako pristane i on ići skupimo ga pa nas je pet!
Tom zove okolo i nešto dogovara na Svahiliju i nakon par teflonskih poziva govori da je našao čovjeka koji bi nas vozio!! Tooo, ne moramo na bus, stići ćemo na trajekt i već sutra navečer uživati u Zanzibarskom raju! Kada bi barem bilo tako lako…. Ali nije!
Na putu Za Dar Es Salaam
Četiri su sata ujutro, vozač već čeka ispred kuće, na brzinu trpamo stvari, još jednom se osvrnem oko sebe da zapamtim svaki detalj kuće koja nam je bila divan privremeni dom. Opraštamo se sa Tomom i ostalom ekipom, naravno obećajmo da se vidimo i iduće godine( standard ) i sjedamo u auto!
Čeka nas dug i naporan put ali imamo samo jedan cilj, uhvatiti trajekt za Zanzibar! Vozač je jako simpatičan, kaže da nikada nije bio u Daru i da mu je ovo prvi put! Super, mislim si u sebi samo da mi stignemo živi i zdravi do cilja…
Put, kao put je izgledao ovako, ceste razrovane svaki čas neki popravci, 2 kratka stajanja u 10 sati, puno smijeha i pokoja životinja uz cestu. Kada smo se već opasno približili Daru, kazaljka na satu je pokazivala da imamo još otprilike sat vremena do polaska trajekta, malo je na knap ali mi vjerujemo da stižemo! Sve dok…. Nismo došli pred sam grad, takvu gužvu i kaos nigdje nisam vidjela, auti stoje u kilometarskim kolonama, hitna sa sirenama ne može proći, lagani napad panike je na pomolu… znači apsolutno nikakve šanse nemamo da stignemo, što sad? Gdje ćemo spavati? Zovem prijatelja Roshana kojeg sam upoznala kada sam volontirala u Africi, molim ga da nas uputi u koji hotel da se smjestimo, govori neko ime i ja zapisujem. Ok, nema panike idemo tamo, prespavati ćemo pa ujutro za Zanzibar. Naš vozač nema pojma gdje vozi, čovjek prvi puta vidi ovoliku gužvu, ne zna gdje se nalazi ni kuda treba ići. Zove jadan nekoga na telefon objašnjava mu gdje smo od prilike, kaže da će mu prijatelj na motoru koji živi ovdje doći pomoć da nas odvedu do hotela. Usput sugerira da maknemo mobitele sa vidljivih mjesta ( moj je bio na krilu ) da nam netko ne ukrade, onako usput na semaforu! Sad već jedva čekam da se dokopam hotelske sobe da malo dođem sebi.
Probijamo se kroz kaos u gradu, nimalo simpatičan grad moram priznati… I napokon smo ispred hotela.. Ljudi na ulici prodaju voće, ceste su malo dobre, malo razrovane, nogostupa malo ima, malo nema. Osjećam se kao da smo jedini bijelci u gradu, svi nas gledaju, totalno privlačimo pažnju… Ne sviđa mi se to. Dar je grad u koji se nikada ne bi vraćala ako baš ne moram, ovo je moj drugi posjet tom gradu, ali ovaj put je ispalo da smo prisilno ovdje.
Kada smo se napokon iskrcali ispred recepcije, dogovaramo detalje sobe i usput govorimo da ujutro moramo za Zanzibar. Osoblje nam govori kako je najsigurnije sada odmah kupiti karte za Zanzibar, što bi značilo da kroz ovaj kaos moramo proći ponovo do luke da bi došli do karata. Ja se okrećem i govorim da ja nema šanse da idem i neka ide tko god hoće ali ja hotel trenutno ne napuštam. Išli su Vlado i Marko, ja sam sjela u sobu i izvadila medicu, da malo potegnem i dođem sebi!
Dečke je vozi naš vozač do luke i imali su male probleme, naime na semaforu im je lik upao u auto, dali pijan, dali drogiran to nikada nećemo saznati. Ali činjenica da ti je netko nepoznat htio zasjest u auto ni malo ne ohrabruje… Nekako, naravno uz gas na autu su se uspjeli riješiti ne pozvanog gosta.
Kada mi je Vlado ovo prepričavao uz smijeh naravno ja sam ga samo blijedo gledala, ja bi umrla da sam bila u tom autu. Vjerujte da bi umrla!
Ok karte su kupljene i sutra smo na Zanzibaru, spuštamo se u predvorje hotela a neka ekipa nas upućuje u “rooftop” bar blizu hotela. Idemo si popit pivo prije spavanja, jer treba nam ?. Sutra je novi dan i Zanzibar nas čeka, ali o tome u nekom sljedećem postu!
Zaslužena pivica u Dar-u 🙂
